"Kad bi se ljudi micali oko mene, otkrivala sam da ostavljaju svoje oblike u zraku, kao da im je zrak odjeća koja ostaje oblikovana i nakon što se iz nje otmu, jer ne treba griješiti, svatko se otima iz zraka jer on uvijek pretijesno pristaje; još od njegova prvog čvrstog stiska zatvorenog pri prvom udisaju u plućima, koji štipa jezik i grlo i podiže krik, koji neki smatraju znakom pripuštanja u život, no koji je uistinu tek prosvjed; jer već od prvog trena života zrak ne pristaje, jednostavno nije načinjen da pristaje, pa svi budući udasi izazivaju štipanje i bol; i koliko će još samo puta prije smrti i golote svatko biti prisiljen odrezati dio sebe, rezuckati se, sakatiti svoju cjelovitost ne bi li se prilagodio nepopustljivom obrisu zraka?" (Janet Frame, Scented Gardens fot the Blind, The Women's Press Ltd, 2000.; slobodan prijevod T. P.) 

Na vrhu brijega koji je nekoć bio na periferiji grada, uz prostrani plato okružen rijetkim ali visokim stablima, s ciglenim zidom u susjedstvu koji je toliko dug, visok i općenito dominantan da je neizbježna trajna svijest o njegovoj blizini, smjestila se rafinirana jednoetažna građevina. Premda je njeno tijelo od cigle, središnjim dijelom pročelja simetrično joj se širi delikatna, ožbukana arkada, a nad težištem joj prigušeno svjetluca kupola koja kao da je prekrita krljuštima. Moglo bi se reći da se ta građevina izričajem oslanja na zrelu sjevernjačku, recimo francusku, renesansu. No, to je posve svejedno jer ona je uistinu izvanvremenska; stilističke finese tek su izražajna sredstva uposlena da se postigne cilj umirujuće neutralnosti; sasvim primjereno, jer to je mrtvačnica.